Skip to main content

Istorija pokazuje da se Evropa može nositi s velikim prilivom izbjeglica

A young boy waves as he prepares to board a train leaving for the Austrian border at the Keleti railway station in Budapest, Hungary, in September 2015. © Jeff J Mitchell/Getty

Duže vrijeme nisam razmišljala o svojoj porodici kao o izbjeglicama, iako sam znala da smo pobjegli od sukoba u našoj domovini kad sam bila dijete. Dok nisam odrasla i studirala političke nauke, nisam znala o Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine. Odjednom sam uvidjela kako je moj život bio oblikovan političkim odlukama. U svijetlu tragičnih terorističkih napada u Parizu, bojim se da će politika ponovo utjecati na živote hiljada izbjeglica koje su pod rizikom da budu označene kao neprijatelji, a kada su zapravo žrtve.

1993. godine Švedska je odlučila da ponudi status stalnog boravka i azil za 80.000 izbjeglica koje su bježale od rata u Jugoslaviji. Ja sam bila jedna od njih. Moja mama, tata i ja smo pobjegli iz našeg ratom razorenog rodnog grada Mostara u Bosni i Hercegovini, s privremenim zaustavljanjem u izbjegličkom kampu u Hrvatskoj. Odluka Švedske vlade je stigla samo sedmicu dana nakon što smo stigli u zemlju. U to vrijeme sam imala 5 godina.

Od našeg putovanja u Švedsku se ne sjećam mnogo više od duge vožnje autobusom, jedne vrste zamornog putovanja koje bi izludilo svako petogodišnje dijete. Ali kada se osvrnem natrag i usporedim svoje iskustvo s onim koje imaju izbjeglice koje traže zaštitu u Evropi danas, vidim svoj slučaj kao školski primjer kako bi sistem azila trebalo da funkcionira. U toku je bio rat, i nama je trebala samo sigurnost. Sjeli smo na autobus i taj autobus nas je odveo u sigurnu zemlju, a ta zemlja nam je dodijelila brzi azil i prebivalište. U tom smislu, to je bilo veoma privilegovano iskustvo. Mi nismo riskirali naše živote prelazeći Mediteran na pretrpanom brodu, pješice prelazili zemlje, ili živjeli u neizvjesnosti dok vlada ne donese konačnu odluku da nas primi.

Ne sjećam se mnogo svog života u Mostaru, moj mozak je odavno izbrisao te traume. Moja sjećanja počinju od momenta kada dolazimo u Švedsku i kada započinjemo novi život. U prvoj godini smo bili smješteni u centru za izbjeglice, dok smo kasnije dijelili smještaj sa drugim izbjeglicama. Ali ono što smo dobili od samog početka, što je bilo jednako važno kao i sklonište, bio je mir i spokoj.

Iako nam je trebalo godinu dana da dobijemo vlastiti smještaj, saznanje da ćemo dobiti azil, u roku od jedne sedmice po našem dolasku, bilo je neprocjenjivo. Zahvaljujući odluci Švedske vlade da požele dobrodošlicu ljudima koji bježe iz Jugoslavije, znali smo da je, idući dalje, ovo bilo mjesto gdje ćemo izgraditi naše nove živote. Danas mnoge izbjeglice moraju čekati godinama da bi dobili takvo uvjerenje.

Smatram da je Orebro, Švedska, moj rodni grad, mjesto gdje sam postala ono što sam danas. Kada sam imala 21 godinu, preselila sam se u Berlin da bih studirala njemački jezik i da bih dobila diplomu iz političkih nauka. Upravo sam preselila u Budimpeštu da završim master studije na Srednjoevropskom univerzitetu.

Na dan kada sam stigla u Budimpeštu, otišla sam do željezničke stanice ,,Keleti’’, gdje su mnoge izbjeglice koje su uspjele doći do Mađarske čekale na prolazak dalje. Tu sam bila dio volonterskih aktivnosti sve dok granica nije zatvorena, a stanica ispražnjena. Ono što me pogodilo, bila je identifikacija koju sam osjetila. Kada sam bila dijete u izbjegličkom kampu u Hrvatskoj, i tamo su bili volonteri koji su nas zabavljali. Sada, 25 godina kasnije, ja sam bila na stanici ,,Keleti’’, čineći potpuno istu stvar.

Neka od djece izbjeglica na stanici su nosila nogometne dresove Švedske. Oni su mi rekli da žele ići u Švedsku. Kad sam im rekla da sam i ja nekad takođe bila izbjeglica, i da mi je pružena prilika da tamo započnem novi život, mislim da sam na neki način simbolizirala nadu za njih.

Read more

Subscribe to updates about Open Society’s work around the world