Zašto Europa mora prihvatiti izbjeglice

Upečatljiva je razlika između nasljeđa Europe u pružanju zaštite žrtvama prošlih sukoba i postupanja prema tražiteljima azila koji stižu na njene obale danas.

Moja životna priča uključuje preživljavanje nacističke okupacije i bijeg od komunizma 1947. u Mađarskoj, kada sam pobjegao u Englesku, gdje sam se osjećao dobrodošlim. Tamo mi je pružena prilika da započnem novi život. Sa mnom se ophodilo s poštovanjem i ljubaznošću, za što sam izuzetno zahvalan.

Bio sam među milijunima ljudi iz Europe koji su napustili svoje domove nakon Drugog svjetskog rata. Nakon tih humanitarnih kriza, Europa je 1951. usvojila Konvenciju o statusu izbjeglica. Ta je politika desetljećima bila njena moralna i operativna okosnica, a ubrzo nakon usvajanja, stavljena je na ispit kada je više od 200 000 Mađara pobjeglo zbog sovjetske invazije 1956. godine. Ista situacija se ponovila desetak godina kasnije, nakon što su sovjetske trupe upale u Čehoslovačku 1968. godine. Tijekom rata u Jugoslaviji 1990-ih, gotovo četiri milijuna ljudi napustilo je svoje domove. Svaki put su države Europe uskočile kako bi pružile pomoć.

Danas, žrtve koje bježe od građanskog rata u Siriji i brutalnog suzbijanja prava u zemljama kao što je Eritreja ne dobivaju istu pažnju. Europska unija je osnovana kako bi bila instrument solidarnosti i suradnje. Patnje tražitelja azila danas pokazuju koliko su se te vrijednosti srozale. Propuštajući priliku da pomogne izbjeglicama, ta se politička unija, za koju sam vjerovao da predstavlja utjelovljenje otvorenog društva, raspada pred našim očima.

Nepostojanje zajedničke europske politike po pitanju azila i migracija, dozvolilo je  zemljama članicama sebično i neodgovorno postupanje. Granične zemlje poput Grčke i Italije zanemaruju potrebu pružanja prikladnog prijema i procesuiranja azilanata, dok druge, poput Mađarske, zatvaraju svoje granice kako bi ove ljude u nevolji zadržale izvan svog teritorija.

Kaos koji je nastao zbog nedostatka koordinacije, učinio je da priljev izbjeglica izgleda kao nerješiv problem. To je stvorilo paniku i usmjerilo javno mnijenje protiv izbjeglica, u tolikoj mjeri da riskiramo zaboravljanje činjenice da su ipak izbjeglice žrtve u ovoj situaciji. EU treba prihvatiti odgovornost za političku krizu nastalu zbog manjka zajedničke politike i vizije.

Sadašnji mozaik 28 odvojenih sistema azila ne djeluje-proizvodi neusklađene rezultate u određivanju tko je kvalificiran za azil, a tko ne. Za suočavanje s ovom krizom Europa treba pošten i sveobuhvatan plan. Vrijeme je da EU povrati velikodušni, kolektivni duh na kojem je izgrađena, onaj koji odražava europske vrijednosti koje su postavljene prije više od pola stoljeća.